Odsjek za dirigiranje, harfu i udaraljke utemeljen je kao III. odsjek 1977., nakon reforme nastavnih planova provedene na cijeloj Muzičkoj akademiji. Studij harfe, koji je prije bio lociran na duhačkome i klavirskome odsjeku, pridružio se Odsjeku za dirigiranje 1998., kao i studij udaraljki, osnovan 1988. pri duhačkome odsjeku.

Studij dirigiranja

Od osnutka visokoškolskoga glazbenog obrazovanja na Kraljevskome konzervatoriju u Zagrebu dirigiranje se poučavalo u okviru studija kompozicije i nastavničkih studija, u početku u tzv. Kapelničkom odjeljenju, a prvi je diplomski ispit iz dirigiranja 1926. položio pristupnik Miroslav Spiller u razredu Frana Lhotke. Tek 1944. Dirigiranje, još uvijek u sklopu studija kompozicije, postaje ravnopravnim glavnim predmetom. Igor Gjadrov u svojem Umijeću dirigiranja spominje kako se učenje dirigiranja u tome razdoblju svodi na svladavanje osnova manualne tehnike, kako je prikazano i u Lhotkinu nastavnom priručniku Conducting (1931.), koji je doživio nekoliko izdanja te sve do objave Gjadrovljeva Umijeća (2002.) bio temeljnim instruktivnim izdanjem na hrvatskom jeziku. Lhotka je predavao dirigiranje do 1941., a u tom je razdoblju vodio vokalne i instrumentalne ansamble sastavljene od polaznika srednje i visoke škole, kao što će to činiti i njegovi nasljednici. Uz njega od 1930-ih nastavu ansambala vode ravnatelj opere HNK-a Andro Mitrović (orkestar) i svestrani Rudolf Matz (zbor). U razdoblju od 1941. do 1945. Lhotkine zadatke preuzima Mladen Pozajić, istaknuti dirigent i veliki poznavatelj vokalne tehnike. Iako tada studij dirigiranja još uvijek nije samostalan, Pozajić ga unaprjeđuje u postojećim okvirima, a u njegovu razredu dirigiranje započinje učiti prva generacija velikih dirigenata poput Emila Cossetta i Vladimira Benića (studij završavaju kod Friedricha Zauna) te Milana Horvata, koji je poslije i sam kratko predavao na odsjeku dok se 1954. nije odlučio posvetiti umjetničkom djelovanju te ostvario među našim umjetnicima jednu od najvećih međunarodnih dirigentskih karijera. Odlučujući utjecaj na razvoj studija dirigiranja i njegovu profesionalizaciju izvršio je njemački dirigent Friedrich (Fritz) Zaun, koji je, nakon velikih uspjeha u Kolnu, Zurichu i Berlinu, kraj Drugoga svjetskog rata dočekao u Zagrebu, preuzevši nastavu Dirigiranja te ga utemeljivši kao glavni predmet studija 1944. Zaunov je pedagoški, ali i umjetnički utjecaj na razvoj naše glazbene sredine bio neprocjenjiv, osobito imajući na umu skučene mogućnosti u poslijeratno vrijeme. Udarajući temelje najvišim profesionalnim standardima, Zaun istodobno osigurava i pedagoške kadrovske resurse za daljnji razvoj studija pa mu ubrzo (1947.) asistentom postaje Milan Horvat. On je uspješno vodio orkestar i nastavu glavnoga predmeta do 1954., odgojivši zasigurno najvećega dirigentskog pedagoga u nas Igora Gjadrova, koji je u njegovu razredu diplomirao 1953. Nastavu zbora Zaun povjerava Albi Vidakoviću, Rudolfu Matzu i Slavku Zlatiću, od kojih su potonja dvojica nastavila s plodnom pedagoškom djelatnošću na Muzičkoj akademiji. Vidaković pak s akademije uskoro odlazi na Bogoslovni fakultet (danas Katolički bogoslovni fakultet), gdje uspješno djeluje, utemeljivši 1957. Muzikološki seminar, a 1963. Institut za crkvenu glazbu na razini visoke škole, koji danas s ponosom nosi njegovo ime. U Zlatićevu je pak razredu diplomiralo osam dirigenata; među njima valja istaknuti Rubena Radicu, Nikšu Barezu, Antuna Petrušića i Davorina Hauptfelda koji su i sami poslije djelovali kao nastavnici Muzičke akademije te usporedo ostvarili znatne umjetničke dosege u zemlji i inozemstvu.

Zaun je uz Horvatovu pomoć osmislio i prvi tiskani nastavni plan i program studija dirigiranja, objavljen 1951. U njemu je orijentacija studija bitno usmjerena ka orkestralnom i opernom dirigiranju, predviđen je znatan udio rada s orkestrom, namjesto dotadašnjeg načina rada u kojem je dominirala klavirska korepeticija, te diplomski ispiti koje valja ostvariti s profesionalnim orkestrom, što je ostalo standardom i do danas. Tijekom desetosemestralnoga studija glavni predmet i sviranje partitura bili su zastupljeni za cijela trajanja, praktični rad s ansamblima osam semestara, a rad na opernoj literaturi čak šest semestara. Taj je kvalitativni iskorak zagrebački studij dirigiranja svrstao uz bok usporedivim studijskim programima u najvećim svjetskim glazbenim središtima.

Početkom 1950-ih Zaun i Horvat napuštaju Zagreb te se upućuju (natrag) u svijet, gdje nastavljaju s iznimnom umjetničkom djelatnošću; obojica su isprva vezana za opernu kuću u Grazu, a Horvat od 1975. predaje na tamošnjoj Visokoj školi za glazbu, s kojom je zagrebačka Muzička akademija i danas snažno povezana na više planova. Zaun pak odlazi na mjesto glazbenog ravnatelja Njemačke opere na Rajni u Dusseldorfu, gdje ga zatiče i smrt. Nasuprot Zaunovu kraćem životnom putu, Horvat do duboke starosti – gotovo do smrti u 95. godini života – održava, uz pedagošku, i intenzivnu umjetničku djelatnost, kako na profesionalnom tako i na amaterskom planu, u Hrvatskoj i inozemstvu. U njegovu su razredu u Grazu diplomirala i dva hrvatska dirigenta, Zlatan Srzić i Mladen Tarbuk.

Po odlasku Zauna i Horvata, među hrvatskim dirigentskim pedagozima najistaknutiju ulogu preuzima Igor Gjadrov od samoga zapošljavanja u zvanju docenta 1958. do kraja svojega pedagoškog djelovanja 1999. On je odgojio i najviše diplomanada dirigiranja, njih čak 27, od kojih su mnogi ostvarili zapažene međunarodne karijere, poput Vjekoslava Šuteja i Mladena Tarbuka, koji su se poslije vratili kao pedagozi na svoju alma mater, ili pak Zorana Juranića, Maksimilijana Cenčića i Miroslava Salopeka, koji su dali velik doprinos hrvatskoj opernoj sceni. Slijedeći profesionalni habitus svojega profesora Milana Horvata, Gjadrov svestrano radi na promicanju glazbene kulture, profesionalnoga i amaterskoga glazbeništva te održavanju najviših obrazovnih i profesionalnih standarda, djelujući u više navrata kao pročelnik odsjeka, dekan i prodekan, a 2003. postaje i professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Zajedno sa Slavkom Zlatićem, nastavnikom dirigiranja i zbora, Gjadrov 1960. sastavlja novi, znatno detaljniji nastavni program studija dirigiranja, u kojem podrobno definira način rada i standardni studijski repertoar. Gjadrov ga poslije u dva navrata proširuje (1965. te 1973.), a najveći dio sadržaja toga nastavnog programa zadržan je i do danas. Za svoj je pedagoški rad, odnosno izvanredan i trajan doprinos u promicanju glazbenog i plesnog odgoja, obrazovanja i kulture 2000. dobio nagradu Hrvatskoga društva glazbenih i plesnih pedagoga za životno djelo. Budući da pri odsjeku za dirigiranje zapravo djeluje i najveći broj ansambala Muzičke akademije, koji služe kako izvođenju određenih nastavnih predmeta tako i bogatoj javnoj umjetničkoj djelatnosti od samih početaka rada ustanove, na Gjadrovljevu se inicijativu osniva i Komisija za ansamble (danas Povjerenstvo za umjetničku djelatnost). To tijelo koordinira rad studentskih ansambala, dogovara repertoar te rješava razna umjetnička i organizacijska pitanja, pripremajući studente na stvarne uvjete rada u profesionalnim ansamblima, u kojima se zapošljava vrlo velik broj diplomanada akademije. Veliki izvođački projekti, u kojima nerijetko sudjeluje i više od stotinu mladih izvođača, perjanica su javnoga djelovanja Muzičke akademije od samoga osnutka, a posebno se intenziviraju od 1983., kada je otpočela dugogodišnja suradnja s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskoga, u čijim elitnim koncertnim ciklusima studenti akademije nastupaju i dandanas.

Do novih promjena u strukturi studija dolazi početkom 1980-ih, djelomice uslijed pristupanja Muzičke akademije Sveučilištu u Zagrebu 1979. Dotadašnje trajanje studija (10 semestara) trebalo je skratiti na osam semestara te prilagoditi plan i program novonastalim uvjetima. U takvom se komprimiranom obliku studij izvodio sve do prelaska na bolonjski sustav 2005., kada je ponovno postao petogodišnjim. Već 1981., u Spomenici objavljenoj o 60. obljetnici osnutka akademije, imajući u vidu potrebe tržišta rada, a osobito obrazovnoga sustava, Gjadrov spominje potrebu za osnivanjem posebnoga studijskog smjera za zborsko dirigiranje, što je ostvareno tek 2014. Do tada se zborskomu dirigiranju više pozornosti posvećivalo na VIII. odsjeku za glazbenu pedagogiju, gdje je dirigiranje predavao Vladimir Kranjčević, dugogodišnji voditelj zbora Muzičke akademije i zbora studenata Sveučilišta u Zagrebu, Akademskoga zbora Ivan Goran Kovačić. Zbor Muzičke akademije 2000. preuzima istaknuta dirigentica Jasenka Ostojić, koja je poslije naslijedila i ostalu Kranjčevićevu nastavu te je obogatila novim nastavnim predmetima. Mentor glavnoga predmeta Zborsko dirigiranje od njegova je pokretanja Tomislav Fačini, također Gjadrovljev diplomand.

Uz Gjadrova od 1980. do 1984. dirigiranje predaje i Jovan Šajnović, a od 1987. nastavu toga glavnog predmeta preuzima Pavle Dešpalj, koji po odlasku iz Zagreba 1995. nastavlja s pedagoškim radom na Tokijskome nacionalnom sveučilištu, gdje je i emeritiran. Među ostalim istaknutim nastavnicima glavnoga predmeta valja istaknuti Vjekoslava Šuteja, Gjadrovljeva diplomanda i nasljednika (od 1999.), kod kojega je studij završio i danas međunarodno najaktivniji hrvatski dirigent srednje generacije Ivan Repušić. Pošto je Šutej prerano preminuo 2009., pet je godina glavni predmet Dirigiranje predavao Uroš Lajovic, istodobno i profesor dirigiranja na Sveučilištu za glazbu i izvedbenu umjetnost u Beču, a od 2014. do danas nositelj je studija dirigiranja skladatelj i dirigent Mladen Tarbuk, nastavljač velike tradicije Gjadrovljeve i Horvatove dirigentske škole. Tarbuk ujedno od 2005. vodi Simfonijski orkestar Muzičke akademije, koji preuzima od Saše Britvića, a 2009. uz podršku tadašnjega dekana Mladena Janjanina daje poticaj ostalim odsjecima Muzičke akademije te ostalim umjetničkim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu za pripremu i izvođenje velikih glazbeno-scenskih projekata koji se otad redovito realiziraju u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskoga i hrvatskim narodnim kazalištima u Zagrebu i Varaždinu. Zaštitni je znak Tarbukova djelovanja, uz stalnu borbu za podizanje umjetničke i profesionalne kvalitete nastave, svakako i promicanje djela hrvatskih autora te podizanje svijesti o važnosti njegovanja povijesne i suvremene glazbene baštine. U njegovu je razredu dosad diplomiralo sedam dirigenata, a uz dirigiranje, Tarbuk djeluje kao nastavnik kompozicije i teorijskih glazbenih predmeta, kao i opće i vokalne glazbene literature.

Valja spomenuti da mnogi dirigenti na Muzičkoj akademiji od začetaka do danas predaju i studentima drugih studijskih smjerova, prije svega obligatno i izborno dirigiranje, osnove vokalne tehnike, sviranje partitura, vođenje tamburaških te drugih amaterskih i školskih ansambala, aranžiranje i priređivanje za ansamble, a posebno su aktivni i na studiju pjevanja, gdje je njihov doprinos svladavanju svih tajni zanata opernoga glazbovanja i poznavanju vokalne literature nezamjenjiv.

Sanja Kiš Žuvela

Studij harfe

Harfa je od akademske godine 1998./1999. sastavni dio današnjeg Odsjeka za dirigiranje, harfu i udaraljke, no studij harfe na Muzičkoj akademiji postoji od 1971. Nastava harfe, međutim, u Zagrebu je uspostavljena još mnogo ranije, u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, te je njezin razvoj kroz sačuvane arhivske podatke moguće donekle rekonstruirati počevši od posljednjeg desetljeća 19. stoljeća. Tada je učenje harfe obuhvaćalo dva stupnja, niži i viši tečaj, od kojih je svaki trajao tri godine, tako da je školovanje harfista završavalo nakon ukupno šest godina.

Još prije osnutka Muzičke akademije, godine 1914., u Zagreb dolazi češka harfistica Lujza Holubova. Njezino je djelovanje u orkestru Opere Hrvatskog narodnog kazališta i školi Hrvatskog glazbenog zavoda imalo presudan utjecaj na razvoj sviranja harfe u Zagrebu (i Hrvatskoj), koji je moguće usporediti s pedagoškim utjecajem koji je istodobno na sviranje violine u Zagrebu izvršio također češki glazbenik Vaclav Huml, utemeljitelj   zagrebačke violinističke škole, koji je kao član komisije sudjelovao i na harfističkim godišnjim ispitima. Početak intenzivnijeg razvoja harfističke tradicije u Hrvatskoj svakako označava 1971. godina, kada je na Muzičkoj akademiji u sklopu duhačkog odjela pokrenut studij harfe. U akademskoj godini 1977./1978. provedena je nova reorganizacija, nakon koje harfa prelazi na Odjel za klavir, orgulje i harfu. U sastav današnjeg III. odsjeka za dirigiranje, harfu i udaraljke studij harfe uvršten je 1998.

Predmet Harfa honorarno je od osnutka odjela za harfu 1971. najprije predavala samo slovenska harfistica Ruda Ravnik Kosi, a tek 1992. odjel dobiva još jednu nastavnicu harfe, Mariju Mlinar. U razredu Rude Ravnik Kosi, uz ostale, bile su i dvije harfistice koje danas djeluju kao nastavnice harfe na Odsjeku za dirigiranje, harfu i udaraljke: Diana Grubišić Ćiković i Mirjam Lučev Debanić.

Broj studenata harfe od osnutka odjela za harfu varirao je između dva i tri godišnje. Današnje su upisne kvote za studij harfe slične onima iz prošlosti, stoga se na prvu godinu studija primaju najviše dva kandidata. Studijski je program kroz posljednjih nekoliko desetljeća ipak proživljavao određene modifikacije te danas, uz glavni predmet, studij harfe obuhvaća i čitav niz stručnih, ali i općeobrazovnih predmeta te izbornih modula. Tako studenti harfe stječu i razvijaju sviračke vještine i osposobljavaju se kako za solističko tako i za sviranje u komornim ansamblima te orkestrima različitih namjena. U posljednjem je desetljeću uveden izborni predmet Harfa koji prvenstveno upisuju studenti kompozicije, ali i instrumentalnih studija. O kvaliteti studija svjedoči i činjenica da studenti harfe na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji redovito osvajaju nagrade na regionalnim, državnim i međunarodnim natjecanjima. U posljednjih nekoliko godina čak je dvoje studenata osvojilo prvu nagradu na prestižnom Međunarodnom natjecanju mladih glazbenika Antonio Salieri u talijanskom Legnagu: Veronika Ćiković (2019.) te Brin Bernatović (2020.). Zaključno treba spomenuti i to da je 2021., osim za Muzičku akademiju, od osobitog značenja i za studij harfe, koji je tada proslavio svoj 50. rođendan.

Monika Jurić Janjik

Studij udaraljki

Studij udaraljki pripada u skupinu najmlađih instrumentalnih smjerova, no hrvatsko je udaraljkaštvo ustanovljeno čak nekoliko desetljeća prije formalnog utemeljenja studija udaraljki. U ovoj početnoj fazi udaraljkaštva ključnu su ulogu odigrali poznati zagrebački orkestri – Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar Radiotelevizije Zagreb te orkestar zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta – koji su u suradnji s Glazbenom školom Vatroslava Lisinskog pridonosili obrazovanju udaraljkaša isključivo u svrhu ispunjavanja potreba orkestralnog repertoara, budući da solistička i komorna udaraljkaška scena tada još nije postojala. Na akademiji je pak za vrijeme Drugoga svjetskog rata te u nekoliko navrata u poslijeratnom razdoblju kao vanjski suradnik udaraljke predavao Bogumil Tesar, češki glazbenik koji je u to vrijeme djelovao kao udaraljkaš orkestra zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta.

Intenzivniji razvoj hrvatskog udaraljkaštva započinje krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina, prvenstveno zahvaljujući nekolicini visokoobrazovanih inozemnih glazbenika koji su tada boravili u Zagrebu. Timpanistica Simfonijskog orkestra RTZ-a Bonnie Lynn Adelson i njezin suprug Leland Clark Beach kraće su vrijeme djelovali kao honorarni nastavnici udaraljki na Muzičkoj akademiji. Od 1971. pa sve do 1986. izborni kolegij Udaraljke predavao je tadašnji timpanist orkestra zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta Marijan Kichl.

Igor Lešnik, utemeljitelj studija udaraljki i prvi mentor novoga studijskog programa pokrenutog 1988., ujedno je prvi hrvatski visokoobrazovani glazbenik udaraljkaš.

Devedesetih godina prošloga stoljeća udaraljke postaju ravnopravan dio hrvatskoga glazbenog života, čemu znatno pridonose upravo bivši i sadašnji studenti studija udaraljki na Muzičkoj akademiji. Prva generacija diplomandica studija udaraljki – Elvira Happ, Ivana Kuljerić (Bilić, danas i sama profesorica udaraljki na Muzičkoj akademiji) te Ema Tonžetić – udružila se 1990. sa svojim mentorom Lešnikom u već spomenuti kvartet udaraljki Supercussion, a ubrzo nakon toga, godine 1999., osnovan je udaraljkaški ansambl Muzičke akademije biNg bang koji djeluje pod umjetničkim vodstvom Igora Lešnika. U nešto više od dva desetljeća svojega postojanja, ansambl biNg bang obišao je čak četiri kontinenta te osvojio brojna priznanja i nagrade na festivalima, među kojima i prestižnu nagradu za najbolji svjetski udaraljkaški ansambl 2004.

Od akademske godine 2001./2002. diplomirani udaraljkaši na akademiji mogu upisati i dvosemestralni program umjetničkog usavršavanja. U posljednjim dvama desetljećima na zagrebačkoj su Muzičkoj akademiji udaraljke studirali ili se na njima usavršavali, osim domaćih, i brojni inozemni udaraljkaši, što je dokaz etabliranosti ovog zagrebačkog studija na svjetskoj udaraljkaškoj karti. Muzička je akademija 2019., povodom tridesete obljetnice osnutka studija udaraljki, pokrenula i prvo međunarodno udaraljkaško profesionalno natjecanje u Hrvatskoj, dosjetljivog naziva Rhythm-o-phonia. Proslava stote obljetnice visokoškolskoga djelovanja Muzičke akademije zaključit će se u ljeto 2022. drugim međunarodnim udaraljkaškim natjecanjem Rhythm-o-phonia, na kojem će uz laureate, baš kao i prvoga puta, nastupiti Zagrebačka filharmonija.

Monika Jurić Janjik