U stotinu godina visokoškolskoga djelovanja Muzičke akademije, više od šest desetljeća njezini su čelnici – rektori i dekani – bili skladatelji. Nipošto ne čudi da su upravo oni odigrali neke od odlučujućih uloga u povijesti akademije: počevši od činjenice da je znanje o skladanju temelj svake profesionalne glazbene djelatnosti, nezaobilazan u obrazovanju glazbenika, preko misije Muzičke akademije koju baštini od svojega izvorišta, Hrvatskoga glazbenog zavoda, a to je promicanje hrvatske glazbe i glazbene kulture, do sretne okolnosti da je upravo Muzička akademija kao središnja obrazovna ustanova glavnoga grada svojim položajem i značenjem oduvijek privlačila najveće glazbene ličnosti naše kulturne sredine.

Osnutak odsjeka seže u davnu 1896., kada je uz postojeće odjele za učenje instrumenata i pjevanja oformljen i Odjel za kompoziciju, koji je nudio dopunski dvogodišnji obrazovni program za kandidate koji su prije toga završili koji instrumentalni studij. Tek se ak. god. 1922./1923., međutim, pokreće puni petogodišnji studij kompozicije koji je, poput ostalih studija na Muzičkoj akademiji, obuhvaćao umjetničko i nastavničko usmjerenje. Potonje je ukinuto 1949., kada se na nastavničkom odjelu stvaraju temelji za budući studij teorije glazbe. Prvih su desetljeća studijem kompozicije dominirale dvije istaknute glazbene ličnosti, nastavnik kompozicije Antun Dobronić i nastavnik instrumentacije Blagoje Bersa, iz čijeg su razreda potekli i prvi diplomandi, svi listom veliki skladatelji: Rudolf Matz, Božidar Kunc, Ivo Prišlin, Boris Papandopulo i Emil (Milo) Cipra. Naraštaje prije Drugoga svjetskog rata kao mentori postupno preuzimaju Franjo Dugan i Krsto Odak, kod kojega je diplomiralo dosad najviše (čak sedamnaest!) skladatelja u povijesti akademije, a po Duganovu odlasku razred kompozicije preuzima i (još jedan) budući dekan Milo Cipra, među čijim se malobrojnim diplomandima izdvajaju Ivo Malec te, dosta kasnije, budući nastavnici kompozicije Marko Ruždjak i Zlatko Tanodi. Od 1947. nastavu glavnoga predmeta preuzima Stjepan Šulek, zasigurno jedna od najutjecajnijih ličnosti glazbenog života svojega vremena.

Od 1951. studij kompozicije izvodio se na novoutemeljenome I. odjelu za kompoziciju i dirigiranje, kompozicija i instrumentacija postaju jedinstven nastavni predmet, a studijski se sadržaji znatno usložnjavaju. Usporedo se na VII. pedagoškome odjelu razvijao program glazbenoteorijskoga usmjerenja kojemu je cilj bio obrazovati nastavnike teorijskih predmeta u glazbenim školama, za kojima je potražnja ubrzano rasla. Taj se studij programski umnogome oslanjao na studij kompozicije, no tehnički i umjetnički zahtjevi bili su daleko skromniji, osobito u pogledu kompozicijskih vještina. Usto je studij trajao godinu dana kraće (četiri godine).

S vremenom su se kriteriji kontinuirano podizali na studijskim smjerovima, a nastavnom su se kadru pridružili novi velikani hrvatske glazbene povijesti, poput Stanka Horvata, koji je 1971. naslijedio Šulekovu poziciju mentora glavnoga predmeta, a poslije u više mandata bio pročelnikom odsjeka i čelnikom ustanove, između ostaloga zaslužnim za pristupanje Muzičke akademije. Sveučilištu u Zagrebu (1979.). Uslijed stalnoga podizanja kvalitete i zahtjevnosti rada s budućim nastavnicima glazbenoteorijskih predmeta, a i radi racionalizacije nastavnoga procesa, umjetnički se i nastavnički smjer sve više sadržajno približavaju, pa je tako 1977. utemeljen Odjel za kompoziciju i glazbenu teoriju, koji kao nominalno prva ustrojbena nastavna jedinica Muzičke akademije djeluje do danas. Otad se temeljna stručna nastava budućih skladatelja i glazbenih teoretičara uglavnom odvija u istim klupama (s izuzetkom kompozicijskih predmeta), a studenti kompozicije upisom odgovarajućih izbornih sadržaja koji su na studiju teorije glazbe obavezni mogu steći nastavničke kompetencije potrebne za rad u glazbenim i općeobrazovnim školama.

Iako je Zagreb od 1961. pokretanjem Muzičkoga biennala postao jedno od središnjih mjesta suvremene glazbe u regiji, za Šulekova je vremena, u skladu s njegovim svjetonazorskim određenjima (vodio je snažne polemike s umjetničkim krugovima okupljenima toga festivala), studij kompozicije bio strogo utemeljen na svladavanju klasičnoga skladateljskog zanata u tradicionalnim tonalitetnim okvirima. Međutim, to nije predstavljalo prepreku njegovim diplomandima poput Kelemena, Detonija i Kuljerića da se ubrzo otisnu u posve avangardne vode. Kelemen je, najprije kao Šulekov asistent, a potom i kao nastavnik kompozicije, i sam odgojio nekoliko diplomanda smjelih pogleda na skladateljsku poetiku, poput Bogdana Gagića, Rubena Radice i Silvija Foretića. Po Šulekovu odlasku, a osobito nakon reforme nastavnih programa (1977.) glavni se predmet studija postupno emancipirao od dotadašnje normativnosti pa glazbeni oblici i vrste koje budući skladatelji moraju svladati više nisu strogo propisani po studijskim godinama, nego se program tehnički i umjetnički prilagođava svakom studentu, omogućujući mu optimalan razvoj kroz individualnu pouku. S takvom će praksom nastaviti i sljedeći naraštaj nastavnika kompozicije – Željko Brkanović, Davorin Kempf, Frano Parać i Marko Ruždjak – čiji su diplomandi s prijelaza stoljeća, uz one Horvatove, danas kreatori i nositelji nastave na odsjeku. Uz njih se nipošto ne smije izostaviti dugogodišnje nastavnike harmonije, polifonije, glazbenih oblika i drugih teorijskih predmeta Harisa Nonveillera i Anđelka Klobučara, koji su od 1980-ih do kraja radnoga vijeka uz nastavnu djelatnost obnašali i mnoge čelne dužnosti na odsjeku i akademiji. Uz Franu Paraća, također obnašatelja mnogih odgovornih dužnosti u akademskim, stručnim i državnim tijelima, dekana zaslužnoga za novu zgradu na Trgu Republike Hrvatske, upravo su oni u sljedećim desetljećima donijeli brojne ključne odluke za razvoj odsjeka i ustanove u cjelini.

Valja ipak pripomenuti da su se neke bitne promjene dogodile i za Šulekova vremena; primjerice, Odakov je diplomand Natko Devčić po povratku s usavršavanja u Sjedinjenim Američkim Državama već 1968. utemeljio kolegij Aspekti suvremene glazbe, koji je uključivao najrecentnije svjetske avangardne tendencije, što je u to doba bila smjela inovacija čak i u europskim visokoškolskim razmjerima. Nekoliko godina poslije kolegiju se kao nastavnik pridružio i Ruben Radica, koji ga je obogatio vlastitim iskustvima, osobito onima stečenima tijekom naukovanja kod Renea Leibowitza i Oliviera Messiaena. Danas taj predmet vode Berislav Šipuš i Tomislav Oliver, a odnedavna je od početnoga jednogodišnjeg prerastao u dvogodišnji nastavni sadržaj u kojem velik udio gradiva čine djela suvremenih hrvatskih autora.

Elektronička je glazba već nekoliko desetljeća snažno prisutna u obrazovanju skladatelja na zagrebačkoj akademiji, osobito kroz djelovanje Zlatka Tanodija, dugogodišnjega pročelnika odsjeka, voditelja studija za elektroničku glazbu i pokretača s njome povezanih nastavnih predmeta. U punom je smislu studij elektroničke glazbe zaživio uvođenjem bolonjske reforme 2005., kada mu se pridružuje i studij primijenjene kompozicije. Danas, kada se nastava odvija u odlično opremljenoj zgradi, stvorile su se tehničke pretpostavke za još suvremeniju nastavu, a jedna je od posljednjih inovacija novi izborni predmet Stvaranje zvuka i glazbe računalnim programiranjem, pokrenut ove akademske godine na inicijativu Vjekoslava Nježića. Usporedo s razvojem studija kompozicije posljednjih se desetljeća na akademiji snažno razvija i glazbena informatika u svim svojim pojavnostima, od osnova računalnoga notnog pisma do složenoga programiranja zvuka, a ti su predmeti kao obvezni ili izborni sadržaji dostupni studentima svih usmjerenja. Današnji nastavnici kompozicije – Zlatko Tanodi, Berislav Šipuš, Srećko Bradić, Mladen Tarbuk i Vjekoslav Nježić – pokrivaju široko područje triju studijskih smjerova – kompozicije, primijenjene kompozicije i elektroničke kompozicije – a visoka kvaliteta studija privlači studente iz Hrvatske, ali i inozemstva.

Studenti kompozicije i teorije glazbe tradicionalno su prisutni kao autori, suradnici i publika na nizu glazbenih manifestacija, među kojima valja izdvojiti Muzički biennale Zagreb i Glazbenu tribinu. Akademija se od osnutka brine da se njihova skladateljska dostignuća predstave javnosti pa se studentske skladbe nerijetko nađu na programima njihovih kolega, ali i profesionalnih ansambala poput Zagrebačke filharmonije i Zagrebačkih solista, koji su posljednjih godina praizveli nekoliko njihovih radova. Mogućnost kreativnog izražavanja u zvuku i njegova kritičkog promišljanja ponuđena je danas studentima svih smjerova kroz upis izbornih sadržaja kao što su Osnove kompozicije i Kreativni laboratorij, multidisciplinarni predmet koji je 2014. uveo Krešimir Seletković, a povezuje studente i nastavnike različitih sastavnica sveučilišta. Sve generacije nastavnika na odsjeku, kojima se uz spomenute pridružuju Olja Jelaska, Frano Đurović, Dalibor Bukvić, Ante Knešaurek, Vesna Nicole Klarić, Danijel Legin, Tibor Szirovicza i Ivan Končić, kontinuirano obogaćuju studijske programe, ali i glazbeni život akademije u cjelini, raznim nastavnim i izvannastavnim sadržajima i aktivnostima, svatko na svome području djelovanja.

Na koncu se treba osvrnuti i na drugu važnu misiju I. odsjeka za kompoziciju i teoriju glazbe, a to je izobrazba budućih stručnjaka na području temeljnih glazbenih disciplina: odgoja sluha i poznavanja tonskog sloga, koji se i dalje smatraju nužnima za profesionalno bavljenje glazbom. Nastavnu praksu u tom pogledu prirodno prati i odgovarajuća instruktivna literatura.

Od samih je začetaka studija tonalitetna harmonija obvezan sadržaj za sve glazbenike, a početne je temelje tomu predmetu na akademiji udario Fran Lhotka, autor udžbenika Dirigiranje (1931., 1968.2) te Osnovi homofonog sloga (1934.), koji je poslije prerastao u Harmoniju (1948.), objavljenu u više izdanja (posljednje 1986.). Njegov je nasljednik na tome području bio Natko Devčić, koji je svoju Harmoniju prvi put tiskao 1975.; ta je knjiga u glazbenim krugovima naširoko poznata kao biblija uz koju su mnogi budući glazbenici proveli sate i sate studiranja. Bila je temeljem nastave harmonije gotovo pola stoljeća, kako kod Devčića tako i kod njegovih nasljednika Horvata, Nonveillera, Paraća i mnogih drugih. Marko Ruždjak 1988. je izdao Zbirku primjera za harmonijsku analizu, a nakon mnogih desetljeća u pripremi je i najnovija Harmonija, opsežna knjiga Ante Knešaureka, koja je već uvrštena u nakladnički niz Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu. Osim dosad u nas najvećega broja primjera iz glazbene literature, ta će knjiga prvi put studentima predstaviti i djela većega broja hrvatskih skladatelja 20. i 21. stoljeća koji su se u svojem stvaranju služili elementima tonalitetnoga izraza.

Na području starije sestre tonalitetne harmonije, onomu polifonom, temelje je postavio Franjo Dugan, a naslijedio ga je njegov imenjak Lučić, autor dvaju udžbenika, Kontrapunkt (1951.) i Polifona kompozicija (1954., 1997.2). Nakon Lučića, nažalost, nije bilo pokušaja sastavljanja suvremenijega udžbenika polifonog sloga, s izuzetkom Vokalne polifonije Josipa Magdića (1981., 2006.), koji se uglavnom koristio na Odsjeku za glazbenu pedagogiju. Obrisi nastave glazbenih oblika prvi su put objavljeni u skriptama Mila Cipre (1948.). Njegovu je ulogu poslije preuzeo Anđelko Klobučar, čiji je udžbenik Glazbeni oblici objavljen 2011. Nastavni je predmet u međuvremenu znatno obogaćen pa su danas studentima na raspolaganju i skripta Srđana Dedića, koja pokrivaju raspon glazbenog stvaralaštva sve do polovice 20. stoljeća. Odgoj sluha, koji je uz osnove teorije glazbe u našoj sredini tradicionalno zastupljen na predmetu Solfeggio, područje je na kojem je objavljeno ponajmanje visokoškolskih instruktivnih izdanja. Stariji priručnici Natka i Beate Devčić odavno nisu u uporabi, a danas su studentima instrumentalnih odsjeka, pjevačima i muzikolozima na raspolaganju nastavna skripta Vesne Nicole Klarić. Njezina je prethodnica, dugogodišnja nastavnica solfeggia Vera Kaić, također bila sastavila rukopisne zbirke primjera i vježbi. Uz ovdje izrijekom spomenute nastavne materijale i njihove autore valja napomenuti da je navedeno samo ono što je javno dostupno; usto se na platformama za e-učenje i u drugim virtualnim, ali i analognim repozitorijima kriju još brojni nastavni sadržaji nastali brigom i zalaganjem nastavnika odsjeka.

Sanja Kiš Žuvela