Povijest Muzičke akademije seže u daleku 1829. godinu, kada je s radom počela glazbena škola društva Hrvatskoga glazbenog zavoda. Pokretanje glazbene škole bilo jedan od glavnih osnivačkih ciljeva pri osnutku Zavoda 1827. Od svega nekoliko učenika i nastavnika pjevanja i violine, škola je neprestance rasla, a jedan je od glavnih ciljeva bila izobrazba glazbenika za sviranje u društvenome orkestru, pa je već 1861., na zahtjev osnivačkoga društva da škola preraste u konzervatorij, odlukom Hrvatskoga sabora određena stalna državna potpora za ostvarivanje toga cilja. Sjedište društva, tada pod nazivom Narodni zemaljski glazbeni zavod, 1876. seli se u novu, namjenski izgrađenu zgradu s koncertnom dvoranom u Gundulićevoj ulici 6, gdje glazbena škola, a kasnije konzervatorij i akademija, uz još nekoliko lokacija, nastavljaju djelovati do 2015., odnosno do preseljenja u svoj današnji, suvremeno opremljen dom s četiri koncertne dvorane na Trgu maršala Tita 12, danas Trgu Republike Hrvatske, koji je omogućio novi zamah nastavne i javne djelatnosti.

Rana je povijest zagrebačkoga glazbenog obrazovanja obilježena djelovanjem velikana tadašnjega glazbenog života poput skladatelja i dirigenta Jurja Wiesnera-Morgensterna, skladatelja Vatroslava Lisinskoga, teoretičara i muzikologa Franje Kuhača te svestranoga glazbenika Ivana Zajca. Za Zajčeve je dugogodišnje uprave (1870. – 1908.) uvelike povećana državna subvencija, što je omogućilo uvođenje novih nastavnih predmeta, zapošljavanje visokokvalitetnoga nastavnog kadra i stvaranje pretpostavki za osnivanje konzervatorija (1916.) te prve visokoškolske ustanove za izobrazbu glazbenika na prostoru tadašnje države, Kraljevskoga državnog konzervatorija (1921.), godinu dana poslije preimenovanoga u Kraljevsku muzičku akademiju. Valja spomenuti i zasluge Vjekoslava Klaića, koji je kao član ravnateljstva Hrvatskoga glazbenog zavoda na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće inicirao donošenje velikog broja temeljnih pravnih propisa, proširio nastavu na sve orkestralne instrumente i učvrstio djelovanje školskoga simfonijskog orkestra, podigao školsko gradivo na razinu profesionalnoga repertoara te organizirao suradnju s prominentnim stranim umjetnicima svojega vremena, što su standardi koje Muzička akademija sustavno njeguje do naših dana.

Prvi je rektor novoosnovane visoke škole bio violončelist Juro Tkalčić, kojeg je ubrzo naslijedio Fran Lhotka, a prvi su administrativni direktori bili Franjo Dugan, Vjekoslav Rosenberg Ružić i Božidar Širola. Nastavnicima glavnih predmeta na visokoj su školi dodijeljeni naslovi profesora.

Od samoga osnutka visoke škole 1921. do danas ustroj akademije koncipiran je odsječno (odnosno, prema starijoj nomenklaturi, odjelno) pa je stoga i u ovoj knjizi posebna pozornost posvećena razvoju i djelovanju nastavnih odsjeka, iako se takva koncepcija s vremena na vrijeme dovodila u pitanje, pa čak i od strane dugogodišnjega profesora i čelnika ustanove Rubena Radice. Usprkos tomu što su se kroz povijest događale mnoge strukturne promjene toga ustroja, nisu se bitno odrazile na profil većine studijskih programa, koji su uglavnom cijelo to vrijeme čuvali početni prepoznatljiv identitet i vrijednosti, ali uz kontinuirano osuvremenjivanje i obogaćivanje novim sadržajima.

Od 1923. do kraja Drugoga svjetskog rata studij na visokoj školi bio je organiziran u pet odjela: I. za klavir i orgulje, II. za orkestralne instrumente, III. za solopjevanje, IV. za kompoziciju i V. za nastavnike i kapelnike. Trajanje studija po odsjecima razlikovalo se, a uz visokoškolske programe na akademiji su u to doba djelovale i osnovna i srednja glazbena škola pa je ustanova osiguravala cjelovitu vertikalu glazbenog obrazovanja. Nastavnici srednje škole često su u nedostatku kadrova pomagali u visokoškolskoj nastavi, pa čak i mentorirali diplomande, koji su prve diplome stekli ak. god. 1923./1924.

Sljedeća je znatna promjena statusa akademije uslijedila donošenjem Uredbe o glazbenim školama u banovini Hrvatskoj od 15. svibnja 1940. Prema njoj je tadašnja Akademija glazbe i kazališne umjetnosti podignuta na razinu ostalih fakulteta, a profesori su se dijelili na redovne i izvanredne. Sljedeće godine ustanova mijenja ime u Hrvatski državni konzervatorij, a tijekom ak. god. 1944./1945. redovnim i izvanrednim profesorima pridružuju se i docenti. Poslije Drugoga svjetskog rata dolazi do daljnjih promjena ustroja pa se tako u ak. god. 1951./1952. osnovna i srednja škola odvajaju od visoke i postaju Glazbenom školom Vatroslava Lisinskoga, koja djeluje do danas.

U to je vrijeme ustroj akademije obuhvaćao sedam odjela: I. za kompoziciju i dirigiranje, II. za solopjevanje, III. za klavir i orgulje, IV. za gudačke instrumente, V. za duhačke instrumente i harfu, VI. historijsko-teoretski odjel i VII. pedagoški odjel, koji se sastojao od teorijsko-pedagoškoga i triju izvođačkih odsjeka. 

Statutima iz 1963. i 1966. ponovno se mijenjaju nazivi nastavnih odjela, pa tako VI. odsjek postaje za historiju muzike, VII. teoretsko-pedagoški, a u potonjem se ukidaju izvođački odsjeci, što se odrazilo i na strukturu ostalih odjela. Ponovno su uvedeni koncertantni i pedagoški smjer, kao i odsjek za orkestralne instrumente. Rastuća potreba za nastavnicima glazbe potaknula je i otvaranje dvogodišnjih studija prvoga stupnja, s kojih su ambiciozniji kandidati mogli prijeći i na dodiplomski četverogodišnji studij polaganjem prijelaznoga ispita. Godine 1965. usto je otvoren i odsjek za izobrazbu nastavnika glazbenog odgoja s pripadajućim dvogodišnjim studijem koji se nastavljao na srednjoškolsko obrazovanje. Kraj 1960-ih obilježile su intenzivne aktivnosti na području znanosti o glazbi: 1967. utemeljen je Muzikološki zavod, koji se imao skrbiti o hrvatskoj glazbenoj baštini, a uskoro je – ak. god. 1970./1971. – pokrenut i studij muzikologije, kao i dva muzikološka časopisa – Arti musices s težištem na istraživanjima hrvatske glazbe i International Review of the Sociology and Aesthetics of Music.

Prijelaz iz 1960-ih u 1970-e obilježilo je širenje djelatnosti Muzičke akademije na područne odjele u Dubrovniku, Osijeku, Rijeci i Splitu. Njihovo je djelovanje znatno obogatilo kulturni život lokalnih sredina, a osječki i splitski odjel bili su temeljem za otvaranje budućih samostalnih glazbenih odjela pri umjetničkim akademijama. Ranih je 1970-ih na akademiji kratko djelovao i IX. odsjek za tonske majstore, pokrenut u suradnji s Radio-televizijom Zagreb.

Godine 1977. na republičkoj je razini donesen novi zakon o visokom obrazovanju te su svi nastavni planovi i programi revidirani, uvedeni su mnogi novi nastavni sadržaji, a s radom je započeo novi četverogodišnji studij na novoosnovanome Odjelu za nastavnike glazbenog odgoja. Usto je izmijenjen i unutarnji ustroj akademije koji otad obuhvaća sljedeće odjele:

I. odjel za kompoziciju i glazbenu teoriju

II. odjel za muzikologiju i glazbenu publicistiku 

III. odjel za dirigiranje

IV. odjel za solopjevanje

V. odjel za klavir, orgulje i harfu

VI. odjel za gudačke instrumente i gitaru

VII. odjel za duhačke instrumente

VIII. odjel za glazbeni odgoj.

Taj je ustroj s neznatnim izmjenama i dopunama zadržan do danas, s time da su se u sljedećim desetljećima pokretali novi instrumentalni studijski programi (udaraljke, saksofon, čembalo, tambura, eufonij), uz istodobno obogaćivanje i osuvremenjivanje postojećih.

Sljedeća je velika prekretnica u povijesti Muzičke akademije nastupila 1979., kada je ustanova postala sastavnicom Sveučilišta u Zagrebu, što joj je kroz godine donijelo niz novih mogućnosti, uz pokoju prepreku. U tome razdoblju najstarija generacija akademijina nastavnog kadra odlazi u mirovinu, a kolektiv se popunjava mladim nastavnicima različitih profila. Smjena generacija nije se istodobno dogodila na svim nastavnim odsjecima, no ipak je uzrokovala promjene u izvođenju nastave, manje na formalnome, a više na sadržajnome i upravljačkom planu. Broj studenata sve više raste, da bi početkom 2000-ih i uvođenjem bolonjskoga procesa dosegao današnju razinu od pet do šest stotina studenata godišnje. Javna je djelatnost akademije sve vidljivija, osobito od 1983. nadalje, otkako su naši studentski ansambli počeli redovito nastupati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Bogata izvedbena djelatnost studenata i nastavnika bilježi se i u drugim javnim prostorima, kao i zajednički projekti s različitim udrugama, festivalima i manifestacijama.

Godine 1992. akademija se priključuje Europskoj udruzi akademija i visokih glazbenih škola (AEC), a poslije Domovinskoga rata znatno se intenzivira i međunarodna suradnja pa je 2007. godine otvoren i Ured za međunarodnu suradnju, koji je omogućio bogatu razmjenu studenata, nastavnika i nenastavnoga osoblja u okviru različitih programa mobilnosti, među kojima se ističe program Erasmus+. Akademija potpisuje sve veći broj suradnih sporazuma s inozemnim umjetničkim školama i ustanovama, što je omogućilo mnoge zajedničke međunarodne projekte kao što su EUphony, Medinea, CEMAN i drugi. Gostovanja akademskih ansambala u stranim sredinama pružila su i priliku za promidžbu hrvatskoga glazbenog stvaralaštva u inozemstvu, a studentima i za stjecanje nezaboravnih mladenačkih iskustava. Od 2009. jača i suradnja s umjetničkim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu, s kojima se otad redovito priređuju veliki glazbeno-scenski projekti, koji su, usput budi rečeno, postojali od samih početaka akademijina visokoškolskog rada.

Sve se te godine nastava odvijala u neadekvatnim prostornim uvjetima, jer zgrada Hrvatskoga glazbenog zavoda već u prvim desetljećima djelovanja nije zadovoljavala potrebe akademije, da bi početkom 21. stoljeća akademija djelovala na čak sedam različitih, podjednako neadekvatnih lokacija. Iako je u nekoliko navrata pokretano pitanje prostornog rješavanja akademijinih infrastrukturnih problema, tek je 2003. uprava Muzičke akademije potpisala sporazum s Gradom Zagrebom kojim je zgrada nekadašnjeg Ferimporta besplatno ustupljena akademiji na stotinu godina. Raspisan je javni arhitektonski natječaj na kojem je pobijedio projekt Milana Šosteriča, koji je na koncu realiziran uz određene preinake. Izgradnju zgrade pratile su mnoge peripetije pa je na kraju potrajala gotovo trinaest godina. U dugo priželjkivanu namjenski građenu zgradu, smještenu na Trgu Republike Hrvatske 12, akademija se konačno uselila 12. siječnja 2015. Otad se taj dan redovito obilježava kao Dan Muzičke akademije svečanom sjednicom Vijeća akademije, dodjelom dekanovih nagrada najboljim studentima, zaposlenicima i zaslužnim umirovljenicima te koncertima na dar. Studentima Muzičke akademije velik broj priznanja često dodjeljuje i rektor Sveučilišta u Zagrebu. U posljednje vrijeme na Dan Muzičke akademije studenti sve češće primaju i nagrade drugih donatora, kao što je ona Rotary kluba Zagreb ili pak Nagrada Mirjane Bohanec Vidović za najbolje studente završne godine pjevanja. Nova zgrada, međutim, donijela je sa sobom i nove probleme: iznimno skupo održavanje, tehničke nedostatke i nedostatna sredstva koja u tu svrhu pristižu akademiji, a s obzirom na to da umjetnička akademija teško može namaknuti vlastita sredstva u dovoljnoj mjeri, uz kroničan nedostatak nastavnoga kadra i mnoštvo vanjskih suradnika za koje također nisu pravodobno i u cijelosti osigurana financijska sredstva, stalno se nameće pitanje održivosti trenutačnoga sustava. Ipak, nova je zgrada omogućila i niz novih aktivnosti, od kojih su mnoge povezane s četirima prekrasnim dvoranama. One su, osobito nakon serije potresa 2020., postale novim i atraktivnim središtima zagrebačkoga akademskog i javnog života. Nova je zgrada također omogućila tehničke uvjete za suvremeno izvođenje nastave, kao i organizaciju skupova, studijskih snimanja i drugih, prije nezamislivih sadržaja. Sve ove djelatnosti bile bi nemoguće bez zalaganja djelatnika Ureda za produkcijske poslove, utemeljenoga 2014. 

Na prijelazu stoljeća jača potreba za poslijediplomskim obrazovanjem pa se iz nekadašnjih znanstvenih i umjetničkih magisterija te doktorata izvan doktorskog studija pokreću i novi poslijediplomski programi. Početkom 21. stoljeća na Muzičkoj je akademiji proveden i bolonjski proces pa su dotadašnji jedinstveni četverogodišnji i petogodišnji programi 2005. zamijenjeni preddiplomskim i diplomskim studijima. Međutim, s obzirom na potrebe domaćega tržišta rada, a osobito obrazovnoga sustava koji je našim alumnima najveći poslodavac, a unutar kojega je nastavno djelovanje uvjetovano diplomom magistra struke, odlučeno je da se ponovno ustroje jedinstveni studijski programi, integrirani preddiplomski i diplomski studiji na svim nastavnim odsjecima, koji se izvode od 2013.