Iz današnjeg je naziva V. odsjeka razvidno da nudi mogućnost odabira jednoga od triju glavnih predmeta: klavir, orgulje i čembalo. Međutim, odsjek je od trenutka osnivanja Muzičke akademije, ali i u razdoblju prije 1921., prolazio kroz različite mijene, da bi tek početkom devedesetih godina prošloga stoljeća poprimio današnje obrise.

Klavirski je odsjek jedan od najstarijih na Muzičkoj akademiji i u početnom se obliku pojavio još u razdoblju prije utemeljenja visokoškolske ustanove, Kraljevskoga konzervatorija u Zagrebu 1921. Kao što je već dobro poznato, Muzička je akademija nasljednica glazbene škole današnjega Hrvatskog glazbenog zavoda (tadašnji je naziv bio Tonschule des Agramer Musikvereines) osnovane 1829., no u prvoj fazi njezina djelovanja još nije postojala poduka klavira. Glavnu je prepreku, osim nedostatnih sredstava za nabavu instrumenta i plaću stalnoga profesora klavira, predstavljala činjenica da je škola prvenstveno bila namijenjena obrazovanju kadra za potrebe društvenog orkestra. Iako Hrvatski glazbeni zavod već 1841. preuzima glazbenu učionu zagrebačke preparandije, u kojoj se poučavao i klavir, stalna se poduka toga instrumenta u početku nije uspjela realizirati. Tako je u prostorima škole od 1858. do 1860. satove klavira davao Vincent Winarz (Winař), ali ne kao nastavnik škole, već u svojstvu privatnog učitelja koji je Musikvereinu plaćao naknadu za obavljanje samostalne djelatnosti. Od 1870. do 1908. ravnateljsku je dužnost škole obnašao Ivan Zajc i upravo se u tom razdoblju 1872. uspostavlja stalna klavirna učiona, u kojoj je kao prvi učitelj nastavu održavao Franjo Kuhač. Klaićevom reformom 1891. nastava je reorganizirana po uzoru na strane konzervatorije; po završetku školovanja dobiva se svjedodžba razine velike mature, a nastavu klavira preuzimaju istaknute glazbenice Emilija Makanec i Anka Barbot-Krežma, iz čijih je razreda stasao prvi naraštaj profesionalnih pijanista i pedagoga odškolovanih u Zagrebu. Nastava orgulja uvedena je u program škole 1894., a prvi je nastavnik tog predmeta bio Antun Stockl, koji je u školi predavao klavir još od 1883. Već u prvoj četvrtini 20. stoljeća nastupaju ključne promjene koje su uvelike odredile budućnost škole, ali i same nastave klavira. Naime, 1912. otvorena je tzv. majstorska učiona za klavir (i violinu), a 1916. škola i službeno postaje [Hrvatski] konzervatorij, u kojemu kao nastavnik klavira, uz Ernesta Krautha, počinje djelovati i učenik Emilije Makanec Svetislav Stančić, a uskoro im se pridružuje i Antonija Eichhorn (r. Geiger) iz razreda Anke Barbot-Krežma.

Od 1921. do 1951. strukturu novoosnovane zagrebačke visoke glazbene škole činile su niža, srednja i visoka škola. U nižoj je školi nastava klavira trajala tri godine, u srednjoj pet godina, dok je u sklopu visoke škole (akademija u užem smislu) postojao četverogodišnji studij klavira i orgulja. Već se 1923. diplomskom ispitu podvrgnuo prvi diplomand klavira, Krauthov učenik Marijan Feller, poslije i sam nastavnik akademije. Iste godine, namjesto dotadašnjih učiona, visoka škola statutom dobiva novu, odjelnu strukturu: I. odjel postao je upravo Odjel za klavir i orgulje, a studij se podijelio na nastavnički i umjetnički smjer, koji su u više navrata mijenjali nazive i status sve do 1966., od kada se pedagoške kompetencije stječu u pravilu upisom dodatne skupine predmeta. Po utemeljenju odjela uveden je i vrlo strog prijamni ispit, a već 1926. i prvi pravilnik za diplomske ispite. U Spomenici o 60. obljetnici osnutka akademije Ladislav Šaban, i sam glasoviti klavirski pedagog, utvrđuje kako je gradivo diplomskih ispita tada bilo daleko veće no 1980-ih. U prvim dvama desetljećima od osnutka klavirskog odjela klavir su, uz Krautha, Stančića i Eichhorn, predavali Ćiril Ličar i Vjekoslav Rosenberg Ružić te Evgenij Vaulin, koji već od ak. god. 1935./1936. uspostavlja predmet Metodika klavira. Usto su budući nastavnici na odjelu slušali i predmet Pedagogika, a od sljedeće akademske godine i predmet Psihologija, čime se klavirski odjel zagrebačke akademije pozicionirao kao središnje mjesto izobrazbe klavirskih pedagoga u tadašnjoj državi.

Godine 1951. odvajaju se niža i srednja škola, dok visoka škola nastavlja djelovati samostalno pod nazivom Muzička akademija. Uvedene su nove izmjene u poretku odjela te Odjel za klavir i orgulje u tadašnjoj sedmerodijelnoj strukturi akademije postaje III. odjel. U statutu iz 1966. za osobito talentirane studente instrumentalnih studija i pjevanja uvodi se i treći obrazovni stupanj, odnosno usavršavanje u trajanju od dva do četiri semestra (poslijediplomski studij). Početkom 1970-ih godina djelatnost Odjela za klavir proširuje se osnivanjem područnih odjela, najprije u Osijeku i Splitu 1970. pa u Rijeci 1971. Međutim, s vremenom su se splitski i osječki područni odjel odvojili od matične ustanove te prerasli u glazbene odjele akademija na sveučilištima u svojim sredinama, dok je riječki odjel nastavio s radom do 2018., kada je ugašen. Sljedeća znatna promjena u rasporedu i strukturi akademijinih odsjeka dogodila se 1977., kada studijski programi klavira i orgulja postaju dijelom V. odsjeka za klavir, orgulje i harfu (harfa će tek 1998. napustiti V. odsjek da bi se pridružila dirigiranju i udaraljkama kao dio današnjeg III. odsjeka). Studij čembala kao glavnog predmeta ustanovljen je 1995. te otada odsjek nosi naziv koji ima i danas, Odsjek za klavir, orgulje i čembalo.

Najvažnijim klavirskim pedagogom u povijesti Muzičke akademije smatra se Svetislav Stančić, koji je najprije djelovao na zagrebačkome konzervatoriju kao izvanredni učitelj do 1918., kada odlazi na usavršavanje u Berlin. Po povratku u Zagreb 1923. postupno smanjuje koncertnu i skladateljsku djelatnost, a nakon 1927. posvećuje se u potpunosti pedagoškom radu. Stančić je ujedno najdulje obnašao dužnost pročelnika klavirskoga odjela, u kontinuitetu 22 godine, a s prekidima čak 29 godina. Predmet Klavir predavao je na Muzičkoj akademiji od 1922. do umirovljenja 1965. i honorarno do 1969. te je u tom razdoblju u njegovu razredu diplomiralo 68 pijanista, od kojih se njih četrdesetak odlučilo posvetiti koncertiranju, a dvije su studentice završile i poslijediplomski studij. Njegov se pedagoški pristup često naziva Stančićevom metodom, iako je sam tvrdio da vlastite metode nema, nego se vodio „općim principima stručnog, kvalitetnog pijanizma i individualnom pristupu svakom studentu ponaosob”. Zbog velikog broja pijanista koji su studij završili u Stančićevu i razredima njegovih učenika te njihovih dostignuća, ta je tradicija poznata i pod nazivom zagrebačka pijanistička škola. Glavne odlike Stančićeva pristupa još su uvijek prepoznatljive u klavirskoj pedagogiji na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Uz uvažavanje individualnosti svakoga učenika te inzistiranje na tehničkoj dotjeranosti i jasnoći prenošenja svakoga detalja notnoga teksta, Stančić je studente poučavao radu na izvorima te interpretaciji zasnovanoj na detaljnoj analizi različitih izdanja i izvedaba, karakteristikama svakoga pojedinačnog instrumenta i prihvaćanju pozitivnih zasada različitih tradicionalnih i njemu suvremenih pijanističkih škola. Njegove bilježnice i note pohranjene u Knjižnici Muzičke akademije skrivaju brojne naputke za uspješnu realizaciju nastave klavira, a tek im predstoji zaslužena stručna i znanstvena obrada.

U drugoj polovici 20. stoljeća na odjelu, uz Eichhorn i Stančića, djeluje više naraštaja istaknutih klavirskih pedagoga, poput Dore Gušić, Ladislava Šabana, Ive Mačeka, Elle Kovačić-Murai, Jurice Muraia, Darka Lukića, Ranka Filjaka i Stjepana Radića. Sedamdesetih i osamdesetih dolazi novi naraštaj nastavnika: Damir Sekošan, Branko Sepčić, Zvjezdana Bašić, Marija-Gvozdić Horvat, Ksenija Kos, Melita Lorković i Sretna Meštrović, te se profiliraju i budući emeriti Sveučilišta u Zagrebu Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan (za svoj je pedagoški rad 2021. odlikovan Nagradom Ivan Filipović za životno djelo). Uz njihove alumne, koji i dandanas odgajaju mlade umjetnike nastavljajući tradiciju zagrebačke pijanističke škole, nastava se stalno obogaćuje i novim iskustvima nastavnika koji su se školovali u inozemstvu. Načela zagrebačke pijanističke pedagogije zabilježena su u instruktivnim notnim izdanjima koja su kroz desetljeća uređivali upravo nastavnici zagrebačke Muzičke akademije. Usto o skrbi za nove naraštaje pijanista, a napose pijanističkih pedagoga, svjedoče autorski tekstovi i prijevodi s područja klavirske pedagogije i interpretacije, među kojima se ističu knjige te članci Jakše Zlatara.

Trenutačno na odsjeku djeluje čak tridesetak pijanista, od kojih polovica predaje glavni predmet Klavir. Uz velikane prošlosti, o kvaliteti njihova pedagoškog rada svjedoče i međunarodna postignuća novijih naraštaja pijanista poput Pedje Mužijevića, Martine Filjak, Maksima Mrvice, Aljoše Jurinića, Brune Vlaheka, Marijana Đuzela, Ivana Krpana, Lovre Marušića i dr. Orgulje je u vrijeme osnutka Muzičke akademije predavao samo Franjo Dugan, kojega možemo i smatrati utemeljiteljem studija toga instrumenta. Dugan je do umirovljenja 1941. odgojio niz orguljaša, a u akademskoj je godini 1940./1941. obnašao i funkciju rektora akademije. Duganu se 1923. kao nastavnik orgulja pridružuje Franjo Lučić i upravo će njih dvojica biti jedini nositelji ovog studija sve do 1938., kada počinje predavati Duganov učenik i sin Čedomil Dugan. Nakon Drugoga svjetskog rata studij orgulja doživljava svojevrsnu stagnaciju koja će trajati do 1960-ih godina, kada se nastavničkom kadru priključuje Vlasta Hranilović, a potom 1970-ih i njezin učenik Žarko Dropulić. Broj nastavnika nije se znatno povećao do danas, tako od 1990-ih orgulje predaju Ljerka Očić i Mario Penzar. Od 2016. kvaliteti studija orgulja, ali i njegovoj javnoj vidljivosti, pridonosi orguljski festival Anabasis, koncertni ciklus koji se ostvaruje u suradnji sa zagrebačkim Katoličkim bogoslovnim fakultetom. U okviru tog ciklusa, koji organizira Ljerka Očić, redovito nastupaju studenti i alumni Muzičke akademije te Instituta za crkvenu glazbu Albe Vidaković.

Za razliku od studija klavira i orgulja, povijest čembalističke struke u Hrvatskoj relativno je kratka. Studij čembala najmlađi je smjer današnjega V. odsjeka, a njegova je utemeljiteljica Višnja Mažuran, ujedno prva nastavnica predmeta Čembalo. Dvije godine prije uspostavljanja studijskoga smjera (1993. – 1995.) Mažuran je održavala nastavu čembala kao izbornog predmeta, no već je u tom razdoblju zanimanje koje su studenti pokazivali za taj instrument upućivalo na potrebu uspostavljanja studija čembala

kao glavnog predmeta. Prvi studenti smjera Čembalo upisani su na studij u akademskoj godini 1995./1996. Mažuran je od svojih studenata zahtijevala najviše profesionalne standarde, što je uključivalo i nastupe na renomiranim manifestacijama poput Varaždinskih baroknih večeri i Tribine Darko Lukić. Na Muzičkoj akademiji djelovala je od 2002. do umirovljenja, a naslijedio ju je trenutačno jedini nastavnik čembala Pavao Mašić.

Današnji je studij klavira, orgulja i čembala osmišljen kao integrirani preddiplomski i diplomski studij u trajanju od deset semestara. Studij pruža mogućnost nastupa na smotrama i koncertima, kao i sudjelovanje u programima međunarodne razmjene, pa tako polaznici već za vrijeme studija stječu iskustvo školovanja, usavršavanja, ali i života u inozemstvu. Kroz bilateralnu razmjenu studenata i nastavnika s Akademijom za glazbu iz Ljubljane i Umjetničkim sveučilištem iz Graza redovito se organiziraju zajednički koncerti, a odsjek intenzivno surađuje i s drugim visokim učilištima diljem Hrvatske i inozemstva. Zagrebačkoj se publici studenti klavira redovito predstavljaju odsječnim smotrama, Klavirijadama te na solističkim nastupima, kako na recitalima i u komornim sastavima tako i sa studentskim, ali i istaknutim profesionalnim ansamblima poput Zagrebačke filharmonije i Zagrebačkih solista. Studenti Odsjeka za klavir, orgulje i čembalo često sudjeluju na domaćim i inozemnim natjecanjima glazbenika na kojima su mnogi ostvarili i zapažene uspjehe.

Monika Jurić Janjik i Sanja Kiš Žuvela