Početak visokoškolskog obrazovanja iz gudačkih instrumenata u Zagrebu seže u 1921., godinu osnutka Muzičke akademije. Tada je nastava za ove instrumente bila organizirana u sklopu odjela „za gudalačke i ostale orkestralne instrumente te za harfu”. Prije osnutka studija, violina i violončelo učili su se na prvoj zagrebačkoj javnoj glazbenoj školi, onoj Hrvatskoga glazbenog zavoda. Dapače, od osnutka škole 1829. predavali su se samo pjevanje i violina, što znači da je nastava violine prethodila javnoj poduci iz bilo kojeg drugog instrumenta. Tako rano uvođenje javne nastave violine povezano je s visokim statusom koji je violina uživala u građanskom društvu, ali i s važnošću održavanja prvoga stalnog orkestra u Zagrebu, Društvenog orkestra HGZ-a. Iz istih razloga ni nastava violončela na školi Glazbenog zavoda nije mnogo kasnila, počevši s radom 1851.

U prvoj akademskoj godini 1921./1922. na studij violine upisala se jedna studentica i jedan student na smjer violončela. Oboje studenata bili su upisani na četvrtu godinu, jer su se, prema prvom statutu tadašnjeg Konzervatorija, učenici i studenti mogli upisati u svaki razred na temelju prijamnog ispita. Međutim, nijedno od dvoje gudača nije diplomiralo. Iduće godine, 1922./1923., studenti su na gudačke instrumente upisivani od prve godine studija, dvoje na smjer violina i jedan na violončelo, a iz te generacije potječu i prvi diplomandi, violončelist Milovan Ećimović te violinist Ljerko Spiller. Može se učiniti kao da je u početnim godinama rada akademije popunjavanje gudačkih razreda bilo razmjerno sporo. Međutim, mali broj studenata na gudačkim instrumentima 1920-ih mogao je biti povezan s tada još neusklađenim studijskim programom i sustavom kvalifikacija. S druge strane, broj upisanih i diplomiranih studenata možda svjedoči i o visokim kriterijima koje je od početka studija postavljao tadašnji nastavnički kadar, primjerice violinist Vaclav Huml.

Nije slučajno da je u knjizi Muzička akademija u Zagrebu 1921. – 1981. tadašnji pročelnik Milan Nagy povijest gudačkog odsjeka započeo dolaskom Vaclava Humla u Zagreb 1903. U početku nastavnik violine i komorne glazbe u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, Huml je od osnutka akademije 1921. pa do svoje smrti 1953. radio na odsjeku za gudačke instrumente, obnašajući i dužnost prvoga pročelnika odsjeka do 1951., s prekidom za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Njegovo pedagoško djelovanje u Zagrebu obuhvaća dakle razdoblje od punih pedeset godina. Prvenstveno sljedbenik praške violinističke škole i svojega učitelja Otokara Ševčika, Huml je u vlastitoj pedagoškoj djelatnosti također stavljao veliki naglasak na sustavno svladavanje svih tehničkih problema sviranja violine putem za to posebno predviđenih vježbi. Pripisuju mu se zasluge za udaranje temelja posebnoj tzv. zagrebačkoj školi violine, koja se pokazala vrlo utjecajnom na ovim prostorima. S Humlom te nastavnikom violončela Umbertom Fabbrijem započinje i neprekinuta tradicija sudjelovanja nastavnika gudačkoga odsjeka u radu Zagrebačkog kvarteta, čiji su bili osnivači, a Humlu je moguće pripisati i zasluge za porast kvalitete gudačkog muziciranja u orkestru Muzičke akademije. Nakon Humlove smrti, Hrvatski glazbeni zavod je uveo nagradu Václav Huml za najbolje diplomande violine, a 1973. održan je i Memorijal Václav Huml, iz kojeg je 1977. proizašlo međunarodno violinističko natjecanje pod istim imenom.

Brojni Humlovi učenici i studenti obilježili su poduku violine na akademiji nakon Drugog svjetskog rata. Neki od njih obrazovanje ili karijeru nastavili su u inozemstvu, poput Zlatka Topolskog, Josipa Klime i Radovana Lorkovića (diplomirao u razredu Ivana Pinkave), a neki su i odgojili sljedeću generaciju visokoškolskih nastavnika violine na akademiji. Marijana Schon, primjerice, usvaja utjecaje škole Carla Flescha, njezinu glazbenostilsku širinu i specifično razumijevanje interpretacije, te je njezin student Kristijan Petrović zacijelo neke od tih pedagoških ideala prenosio svojim studentima, od kojih danas na akademiji predaju Goran Bakrač, Anđelko Krpan i Marija Ćepulić. Među Humlovim diplomandima i budućim nastavnicima, uz Ivana Weilanda (čiji je student Jože Haluza), Milana Tarbuka i Martina Barića (kod kojeg su dodiplomski studij dovršili Silvano Kuzmin i Goran Končar), posebno mjesto zauzima dugogodišnji pročelnik Ivan Pinkava, kod kojega je spremu stekao najveći broj djelatnika odsjeka, nastavnici metodike i komorne glazbe Ladislav Miranov i Mladen Sedak-Benčić te nastavnici violine kao glavnoga predmeta Tonko Ninić, Vinko Fabris, Branko Košir i Maja Dešpalj Begović. Umirovljena je profesorica Dešpalj Begović pak između ostalih odgojila i sadašnje nastavnike Lauru Vadjon, Vlatku Peljhan, Davora Philipsa, Ivana Novinca i Martina Draušnika.

Uz gudački odsjek i posebice studij violine vezana je i povijest prvoga područnog odjela Muzičke akademije u Zagrebu, onog u Dubrovniku. Naime, 1968. različite dubrovačke javne i kulturne institucije obratile su se Muzičkoj akademiji za pomoć pri stvaranju stručnog kadra za potrebe dubrovačkoga gradskog orkestra i glazbene škole. Kao odgovor, Muzička je akademija u akademskoj godini 1968./1969. pokrenula područni studij prvog stupnja violine, a za nastavnika je bio izabran Zdravko Cobenzl. Po uzoru na dubrovački područni odjel i prema sličnom modelu praćenja lokalnih potreba, u idućem desetljeću otvoreni su i drugi područni odjeli Muzičke akademije u Zagrebu, a studij violine, osim u Dubrovniku, nudio se još u Splitu, Osijeku i Rijeci.

Jednako kao i studij violine, studijski se program violončela mogao osloniti na jak nastavnički kadar i bazu studenata koji su u početnim godinama pristizali iz glazbene škole Konzervatorija. U početku su nastavnici, nakon violončelista i prvog rektora akademije Jure Tkalčića te prvoga diplomanda Milovana Ećimovića, bili Umberto Fabbri i Antonio Janigro. Ta su dvojica glazbenika i pedagoga, pristigavši u Zagreb iz Italije, ostavila neizbrisiv trag kako na Muzičkoj akademiji tako i u široj hrvatskoj kulturi, što potvrđuju karijere brojnih violončelista koji su diplomirali na akademiji, primjerice Marijana Jerbića. U Janigrovu čast u Zagrebu je 1996. utemeljeno Međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro koje se održava svake četvrte godine. Uz Janigra, hrvatsku violončelističku pedagogiju obilježili su njegov student Milan Nagy te Rudolf Matz, pri čemu su se obojica istaknuli i na polju metodike sviranja violončela. Poput violinista, uspješni nastavnici violončela na odsjeku njeguju i istaknute koncertne, pa i solističke karijere, što potvrđuje primjer Valtera Dešpalja, jednog od najvažnijih profesora violončela starije generacije, a u novije vrijeme i Monike Leskovar Šelendić.

Viola se ispočetka predavala kao izborni predmet na studiju violine, a kao glavni studij uvodi se akademske godine 1954./1955., no ispočetka samo na pedagoškom odjelu. Naime, u razdoblju od 1921. do 1963. postojala je mogućnost biranja koncertantnog ili pedagoškog usmjerenja za određene studijske predmete, pa su se pjevanje, violina, violončelo, klavir i orgulje mogli studirati na dva odsjeka, zasebnom instrumentalnom odnosno pjevačkom i na pedagoškom odsjeku. Novouvedeni studij viole pridružio se grupi instrumenata koja se mogla studirati na pedagoškom odsjeku, a gudačkom odsjeku pridružen je nakon ukidanja instrumentalnih smjerova na pedagoškom studiju. Šezdesetih i sedamdesetih godina gudačke se pak instrumente moglo studirati na čak tri smjera: pedagoškom, koncertantnom i orkestralnom. S obzirom na to da su prije uvođenja studija viole ovaj instrument učili i prema potrebi svirali violinisti, prvi profesor viole na novootvorenom studiju bio je Ivan Pinkava. Kao istaknuti nastavnici glavnog predmeta Viola naslijedili su ga Dušan Stranić i Daniel Thune, a potom i Ante Živković, Milan Čunko, Aleksandar Milošev i Krešimir Petar Pustički.

Studij kontrabasa također je započeo akademske godine 1954./1955., upisom dvojice studenata na prvu godinu na VII./d pedagoški odjel, smjer kontrabas. Na sjednici profesorskog vijeća 4. studenoga 1954. za prvog profesora izabran je dotadašnji nastavnik na Državnoj muzičkoj školi Milan Prosenik. On je bio i autor prve domaće škole za kontrabas, a didaktičku literaturu za ovaj instrument dodatno je unaprijedio njegov student i kasnije profesor na akademijama u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu Josip Novosel. Svestrani i utjecajni glazbenik Josip Novosel smatra se i utemeljiteljem zagrebačke kontrabasističke škole, iz koje su potekli i kasniji profesori odsjeka Mario Ivelja i Nikša Bobetko.

Nastavnici, ali i alumni gudačkih instrumenata od samih početaka surađuju s renomiranim ansamblima poput već spomenutog Zagrebačkog kvarteta, Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra HRT-a te Zagrebačkih solista i Zagrebačkoga komornog orkestra, čijim vrsnim članovima nerijetko postaju. To svjedoči o kulturi skupnoga muziciranja koja se na odsjeku njeguje od samih početaka kroz nastavu komorne glazbe koju su uz violiniste često izvodili i violončelisti i violisti, ali i kroz nastavu studija orkestralnih dionica (od 1974.).

Studij gitare najkasnije se pridružio odsjeku, premda se umijeće sviranja tog instrumenta kroz čitavo 19. i 20. stoljeće njegovalo u pretežno privatnim okvirima. Za pokretanje studija gitare 1974. založio se tadašnji dekan Krešimir Kovačević. Sjednice vijeća s početka akademske godine 1974./1975. gotovo sramežljivo najavljuju otvaranje novoga studijskog smjera za koji je prijamni ispit bio raspisan tek u listopadu te godine, a natječaj za nastavnika na kojem je primljen Stanko Prek tek u studenome. Ipak, sramežljiv početak vrlo je brzo pokazao neskromne rezultate. Gitara je već imala solidno postavljene temelje u osnovnim i srednjim glazbenim školama, iz kojih su dalje izgrađivani novi kadrovi. Dolazeći prvenstveno iz razreda Darka Petrinjaka, u nadolazećim su desetljećima zagrebački gitaristi kao što su Goran Listeš, Istvan Romer, Zoran Dukić i brojni drugi polako stvarali danas nepobitan ugled u Europi i u svijetu.

Proširivši svoju početnu usmjerenost na orkestar, Odsjek za gudačke instrumente i gitaru u međuvremenu je postao i rasadnikom znamenitih koncertnih solista, komornih glazbenika te gudačkih i gitarističkih pedagoga, a kvaliteta studija očituje se i u tome da u najnovijem periodu odsjek redovito privlači i studente iz inozemstva. Osim toga, pedagoški se pristupi neprekidno osvježavaju kroz međunarodna iskustva nastavnika, od kojih su se mnogi školovali i usavršavali u inozemstvu (primjerice Borivoj Martinić Jerčić i Leonid Sorokow), dok o pedagoškim dosezima odsjeka i dalje svjedoče međunarodne karijere bivših zagrebačkih studenata Aleksandra Ivića i Marija Korunića. Snažna veza između odsjeka i hrvatskih simfonijskih orkestara i komornih sastava nastavljena je do današnjeg dana. Na inicijativu Odsjeka za gudačke instrumente i gitaru, 2015. zaživio je i studijski modul Stara glazba, u okviru kojega djeluje Komorni ansambl za staru glazbu pod vodstvom Laure Vadjon. Osim većih orkestralnih projekata, u sklopu tog modula svake se godine realiziraju i manji komorni projekti. Uz Komorni ansambl za staru glazbu, pri odsjeku danas djeluje i Gudački komorni orkestar Muzičke akademije, koji je 2021. od dugogodišnjega voditelja Jože Haluze preuzeo Anđelko Krpan. Svake se godine na odsjeku održava Smotra gudača i gitarista te ciklus Skladatelji obljetničari. Konačno, uz one koji su se pridružili svojim profesorima u nastavničkom tijelu odsjeka, među istaknute alumne u posljednjih dvadesetak godina valjalo bi ubrojiti violiniste Bojana Čičića, Martina Krpana i Katarinu Kutnar, violisticu Dagmar Korbar, violončeliste Karmen Pečar, Kajanu Pačko i Luku Šulića te gitariste Petrita Cekua i Srđana Bulata.

Jelka Vukobratović i Ivan Ćurković